Državno XCM prvenstvo
31.5. održano je državno prvenstvo u XC maratonu. Maraton se vozio u sklopu trodnevne biciklističke manifestacije Terra magica u Rabcu. Trasu maratona nažalost nisam imao prilike isprobati pa sam išao na slijepo s isprintanim profilom staze na volanu bicikla. Podrška za feed zone bili su Jelica i Bruno i plan je bio da me dočekaju u svakoj feed zoni s pumpom i novim bidonima.
Na startu se skupilo 80-ak vozača koji voze najdulju trasu maratona, 74km s 2000m uspona. Start utrke kreće ispred ulaza nekog hotela s enduro motorima na čelu koji nas sigurno "spuštaju" oko 100 niže na šetnicu uz more gdje se onda miču naprijed i starta pravo utrkivanje. Već nakon prvog spusta gubim bidon, 2 ili 3km. I tako se vozimo nekim umjerenim tempom u drugoj grupi koja je zaostala oko minutu već u 10-ak km. Kako nisam imao ni kapi vode krenuo sam u žicanje pa se moram zahvaliti mladoj ekipi Silvije Tomac i Paolo Rigo koji su mi bez puno razmišljanja ponudili svoju vodu. Nakon cca 45min dolazimo u prvu feed zonu gdje očekujem svoju ekipu da napokon uzmem tekućinu ali u feed zoni nema nikog! Bijesan, jer sam mislio da su Jelena i Bruno krivi za nedolazak u FZ (u posebnom postu ću opisati što se dogođalo u glavama organizatora koji su skrivili ovo), uzimam jednu čašu sa stola i idem dalje da ne izgubim grupu u kojoj su bili 2 Slovenca, Rigo, Pilski, Vidović. Sada kada sam bio promašio FZ vidio sam da ovaj maraton neće dobro završiti za mene jer do 2 FZ ima još barem 45min i dehidracija će neminovno doći. S rezervom pratim ekipu i dobro se držim, samo što sam nakon 1,5h već očigledno bio dehidriran, usta suha ko barut i nekakav slani okus. Ono što me veselilo u tim trenucima jesu spustevi koje sam vozio jako komforno s ekipom oko mene a čak bi mogao reći i bolje. Mikrosuspenzija rame sada je čini se došla do izražaja. Spustevi nisu bili ni malo bezazleni, rekao bih kao na XC stazi u Vodicama i premanturi samo 10x dulje dionice.
dolazim napokon do 2 FZ gdje otvaram vatru na ovo moje dvoje nedužnih :) (jadni nisu ni stigli iznijeti obranu) i uzimam 2 bidona. Odmah startam u intezivnu rehidrataciju i derem dalje istim tempom. Nakon te FZ srećemo Slovence koji su se bili pogubili i spasili nas jer smo bili u nedoumici gdje treba skrenuti (i o tome kasnije). Sva sreća, treća FZ dolazi vrlo brzo jer sam već iskapio oba bidona. Ponovno se punim i krećem na treći dulji uspon, vozim mislim isti tempom ali sam se odvojio od ekipe. Na vrhu sam imao nekih 30-ak sec prednosti i pošto sam mislio da je to zadnji značajniji uspon (po profilu se tako dalo iščitati) dodajem malo gasa i ekipa iza mene nestaje iz vidokruga. Nakon par promašaja zavoja jer su strelice bile postavljene u samim zavojima te jednog potpunog promašaja skretanja, Vidović me hvata i onda se vozimo jedno vrijeme zajedno. Vozio je pošten tempo koji mi se nije sviđao jer sam u par trenutaka osjetio grčeve i onda sam ga odlučio pustiti da ne nastradam još više. Netom prije zadnje FZ sastavili su me užasni grčevi u svim mišićima nogu pa sam u jednom trentku sišao s bicikla i legao na pod ali ni to nije pomoglo pa sam krenuo hodati i jaukao (liku iza mene iz neke rekreativne kategorije je sigurno bilo zanimljivo :)). Ajde dovučem se do FZ uzimam bidon i predamnom je po profilu jedan kraći upon i onda samo spust. Grčevi napokon popustili ali na kraju je slijedila tek prava kalvarija. Do vrha se moralo malo gurati i taman kada sam mislio da je mukama kraj došao je dio od par kilometara s velikim kamenjem u travi koja je bila samo djelomično pokošena i bez obzira što je bio spust deseci metara nisu bili vozljivi. Po profilu je izgledalo da će se taj zadnji dio preći za 15-ak minuta ali je u stvarnosti bilo preko 45min! Tu sam već totalno onemoćao, bolovi po cijelom tijelu, plitko disanje...Nakon silaska na 2-3km olakšanje jer je konačno normalna cesta i ruta kojom smo prošli na startu utrke. I tako ja lagano vozim prema cilju i odjednom se iza mene stvara Fržop, bio me iznenadio jer sam se cijelo vrijeme okretao i nisam nikog vidio u pozadini ali je on očito imao više snage na tom zadnjem spustu pa me uspio dostići. Al dobro nije mi bila prevelika drama jer sam se uspio dost regenerirati pa reko neće biti problema. Još nas stiže i neki lik iz mastera 2 koji je letio doslovce kao munja jer sam jedva držao zavjetrinu a Fržop u prvih 200m nije ni to uspio. Sada u zavjetrini čekam zadnji uspon do hotela za akciju.Prolazimo nekoliko zavoja na šetnici uz more i dolazimo do skretanja odakle smo krenuli, ja kočim da smotam gore a Fržop se diže u sprint jer je cilj 50m pred nama, dolje na šetnici :). Nisam ni pokušavao ništa učiniti već sam pognute glave ušao kao magarac u cilj.
Sve u svemu 7. mjesto ukupno i 4. mjesto na državnom prvenstvu u kategoriji ELITE nije uopće loše ali ogromni organizacijski propusti učinili su ovu utrku jako lošim iskustvom.
Moram još jednom spomenuti nesebičnu pomoć Tomca i Riga, dečki bravo!
Jelici i Bruni hvala na odlično odrađenom poslu u feed zonama.
Hvala i ekipi Extremesporta na pripremi bicikla prije utrke.
a u sljedećm postu malo ću opisati stazu i organizaciju utrke
Na startu se skupilo 80-ak vozača koji voze najdulju trasu maratona, 74km s 2000m uspona. Start utrke kreće ispred ulaza nekog hotela s enduro motorima na čelu koji nas sigurno "spuštaju" oko 100 niže na šetnicu uz more gdje se onda miču naprijed i starta pravo utrkivanje. Već nakon prvog spusta gubim bidon, 2 ili 3km. I tako se vozimo nekim umjerenim tempom u drugoj grupi koja je zaostala oko minutu već u 10-ak km. Kako nisam imao ni kapi vode krenuo sam u žicanje pa se moram zahvaliti mladoj ekipi Silvije Tomac i Paolo Rigo koji su mi bez puno razmišljanja ponudili svoju vodu. Nakon cca 45min dolazimo u prvu feed zonu gdje očekujem svoju ekipu da napokon uzmem tekućinu ali u feed zoni nema nikog! Bijesan, jer sam mislio da su Jelena i Bruno krivi za nedolazak u FZ (u posebnom postu ću opisati što se dogođalo u glavama organizatora koji su skrivili ovo), uzimam jednu čašu sa stola i idem dalje da ne izgubim grupu u kojoj su bili 2 Slovenca, Rigo, Pilski, Vidović. Sada kada sam bio promašio FZ vidio sam da ovaj maraton neće dobro završiti za mene jer do 2 FZ ima još barem 45min i dehidracija će neminovno doći. S rezervom pratim ekipu i dobro se držim, samo što sam nakon 1,5h već očigledno bio dehidriran, usta suha ko barut i nekakav slani okus. Ono što me veselilo u tim trenucima jesu spustevi koje sam vozio jako komforno s ekipom oko mene a čak bi mogao reći i bolje. Mikrosuspenzija rame sada je čini se došla do izražaja. Spustevi nisu bili ni malo bezazleni, rekao bih kao na XC stazi u Vodicama i premanturi samo 10x dulje dionice.
dolazim napokon do 2 FZ gdje otvaram vatru na ovo moje dvoje nedužnih :) (jadni nisu ni stigli iznijeti obranu) i uzimam 2 bidona. Odmah startam u intezivnu rehidrataciju i derem dalje istim tempom. Nakon te FZ srećemo Slovence koji su se bili pogubili i spasili nas jer smo bili u nedoumici gdje treba skrenuti (i o tome kasnije). Sva sreća, treća FZ dolazi vrlo brzo jer sam već iskapio oba bidona. Ponovno se punim i krećem na treći dulji uspon, vozim mislim isti tempom ali sam se odvojio od ekipe. Na vrhu sam imao nekih 30-ak sec prednosti i pošto sam mislio da je to zadnji značajniji uspon (po profilu se tako dalo iščitati) dodajem malo gasa i ekipa iza mene nestaje iz vidokruga. Nakon par promašaja zavoja jer su strelice bile postavljene u samim zavojima te jednog potpunog promašaja skretanja, Vidović me hvata i onda se vozimo jedno vrijeme zajedno. Vozio je pošten tempo koji mi se nije sviđao jer sam u par trenutaka osjetio grčeve i onda sam ga odlučio pustiti da ne nastradam još više. Netom prije zadnje FZ sastavili su me užasni grčevi u svim mišićima nogu pa sam u jednom trentku sišao s bicikla i legao na pod ali ni to nije pomoglo pa sam krenuo hodati i jaukao (liku iza mene iz neke rekreativne kategorije je sigurno bilo zanimljivo :)). Ajde dovučem se do FZ uzimam bidon i predamnom je po profilu jedan kraći upon i onda samo spust. Grčevi napokon popustili ali na kraju je slijedila tek prava kalvarija. Do vrha se moralo malo gurati i taman kada sam mislio da je mukama kraj došao je dio od par kilometara s velikim kamenjem u travi koja je bila samo djelomično pokošena i bez obzira što je bio spust deseci metara nisu bili vozljivi. Po profilu je izgledalo da će se taj zadnji dio preći za 15-ak minuta ali je u stvarnosti bilo preko 45min! Tu sam već totalno onemoćao, bolovi po cijelom tijelu, plitko disanje...Nakon silaska na 2-3km olakšanje jer je konačno normalna cesta i ruta kojom smo prošli na startu utrke. I tako ja lagano vozim prema cilju i odjednom se iza mene stvara Fržop, bio me iznenadio jer sam se cijelo vrijeme okretao i nisam nikog vidio u pozadini ali je on očito imao više snage na tom zadnjem spustu pa me uspio dostići. Al dobro nije mi bila prevelika drama jer sam se uspio dost regenerirati pa reko neće biti problema. Još nas stiže i neki lik iz mastera 2 koji je letio doslovce kao munja jer sam jedva držao zavjetrinu a Fržop u prvih 200m nije ni to uspio. Sada u zavjetrini čekam zadnji uspon do hotela za akciju.Prolazimo nekoliko zavoja na šetnici uz more i dolazimo do skretanja odakle smo krenuli, ja kočim da smotam gore a Fržop se diže u sprint jer je cilj 50m pred nama, dolje na šetnici :). Nisam ni pokušavao ništa učiniti već sam pognute glave ušao kao magarac u cilj.
Sve u svemu 7. mjesto ukupno i 4. mjesto na državnom prvenstvu u kategoriji ELITE nije uopće loše ali ogromni organizacijski propusti učinili su ovu utrku jako lošim iskustvom.
Jelici i Bruni hvala na odlično odrađenom poslu u feed zonama.
Hvala i ekipi Extremesporta na pripremi bicikla prije utrke.
a u sljedećm postu malo ću opisati stazu i organizaciju utrke
